Kako sam otrčala svojih prvih 5 kilometara

Najteže se boriti protiv samog sebe

Jednu stvar na početku moramo razjasniti, a to je da sam ja mega rekreativni trkač bez ludih snova o prvim mjestima i obaranjima rekorda, osim svojih. Ono s čim se ja borim sam ja sama i samu sebe pokušavam nadmašiti.

Možda zvuči ludo, ali ponekad se najteže boriti protiv samog sebe. Moja trkačka priča počela je doslovno od 0, riječima nula kilometara pretrčanih u životu. Ne brojim one prisile na tjelesnom u školi. Nisam nikada bila neki sportski tip, ali nisam ni lijenčina u smislu da ne radim baš ništa. Nakon dvoje djece, uz posao i broj obveza koje bi premašile visinu Biokova kada bi se naslagale na hrpu, mogu reći da sam samu sebe potpuno zaboravila i zapustila. Išlo je to nekako do trenutka kada, sa nepunih 38 godina, više nisam mogla ustati iz kreveta bez jaukanja ujutro. Tada sam rekla dosta i odlučila malo okrenuti život naopako. Djeca više nisu tako mala, obveze nisu sladoled da se tope dok me nema, one uvijek pričekaju. Morala sam samu sebe dovesti u red što prije.

** 0 km **

Kako nisam ljubitelj određenih termina treninga u točno sati na određene dane, jer se uvijek nešto izjalovi, odlučila sam da je možda trčanje ono što bi moglo biti idealno za mene.

Trčati mogu bilo kada i bilo gdje. Trčala sam po suncu, trčala sam po kiši, po noći i po vjetru. Jedino što nikad nisam i neću je trčanje ujutro. Ne ide i ne ide, nisam jutarnji tip i gotovo. Najranije što mogu ujutro trčati je 10 sati i to samo ako je utrka u pitanju. No nikad se ne zna, možda na kraju postanem i jutarnji tip!

Izgovor br. 1 'nemam vremena'

Gubila sam se u početku između svih obaveza, no s vremenom se sve to nekako uklopi i nađe svoje mjesto, pa se sada pitam zašto sam stalno govorila da nemam vremena?! Dakako da je puno lakše kada je netko uz vas. Suprug čuva djecu, ja trčim. Ja čuvam djecu, on trči. Baka čuva djecu, mi trčimo.

Prihvatila sam da nema forsiranja i da s vremenom ipak postaješ brži.

S 15 kilograma viška, koje sam uspjela uništiti i zakopati zauvijek, nije bilo lako početi. Ono na što svi u početku moraju biti spremni je to da sve to ide jaaaaako polako….kao trčimo, a ide polako. Da, ide polako. Nestrpljiva kakva jesam, ja sam odmah mislila izaći van i trčati, ahahahah jao, kako krivo. Probala sam i naravno skoro umrla nakon prvog kilometra i važno zaključila kako ja to ne mogu.

Međutim, nešto mi nije dalo mira tako da sam ipak nastavila, hodala sam, pa malo trčkarala, pa sve više trčkarala i tako su se napokon periodi hodanja spojili s onima u kojima trčim. Griješila sam puno, brzala na početku, hvatala dah nakon par stotina metara. Previsoko držala ramena, prenisko držala ruke. Ipak malo po malo uz edukaciju, savjete ljudi koji trče i nekoliko treninga s iskusnim ljudima lijepo sam pospremila svoju preveliku pamet u ladicu i krenula pravilno.

Mojih prvih 5 kilometara nakon 3 mjeseca upornog treninga

Polako, nađi ritam disanja, lagano ubrzaj, ne daj da te želja za brzim napretkom ubije. I tada je krenulo. Postala sam brža, mogla sam dalje, nisam se toliko umarala, a tijelo je tražilo sve više trčanja. Nakon 3 mjeseca upornog treninga uspjela sam istrčati 5 kilometara u komadu. Vrijeme je bilo kakvo je bilo, skoro 40 minuta, ali ja sam bila presretna, jer sam istrčala sve u komadu, i to živa i bez ozljeda.

Moja prva utrka na 5 kilometara

Idući izazov bila je prva utrka koju sam uspjela istrčati za 31 minutu, što je bila neopisiva sreća. Na utrkama sam uvijek brža, jer me nosi atmosfera ljudi oko mene i naravno misao „samo da nisam zadnja“, no i da sam zadnja i dalje sam ispred onih koji nisu trčali. Malo po malo, utrka po utrka i do kraja godine istrčala sam 5 km ispod 30 minuta i s tim zatvorila godinu. Idući cilj: brže i dalje…idemo na 10 km!

‍

Blog by Maja Knepr Šegina, Team Bazinga