MUKE PO VALOVIMA: POLUMARATON LUN – NOVALJA

June 3, 2019

Kao početnici u polumaratonskom svijetu bilo mi je šteta ne iskoristiti mogućnost besplatnog noćenja u Novalji za istrčavanje drugog polumaratona u životu. I kad već nisi baš tako mlad, ali si neiskusan - barem u trčanju - vjeruješ uputama organizatora koje opisuju stazu kao valovitu, a ignoriraš zamišljena klimanja iskusnijih trkača i poznavatelja paških cesta i njihove komentare o veličini dotičnih valova. Ali, naravno, treba se uvjeriti i na licu mjesta.

 Prijateljica i ja krećemo večer prije utrke automobilom na cestu kojom će se odvijati navedeni događaj. Vozimo iz Novalje i počinjemo brojiti "valove". U početku ne izgleda tako strašno, logično je da idemo iz zaljeva na glavnu cestu i uspon se očekuje, ali… Nakon pet "tsunamija" - barem nama kontinentalcima ovi "valovi" tako izgledaju - prestajemo brojati. Objašnjavam prijateljici da nema smisla brojati sada, to trebamo učiniti kad idemo iz Luna, onim pravcem kojim će se odvijati utrka jer će "tsunamija" biti manje… Mislim… Inače me logika dobro služi i na mediteranskoj klimi, samo ne znam što mi je danas.

 Spustimo se (da, dobro piše, još jedan "nizbrdo" koji ima svoj "uzbrdo") u Lun, prekrasno malo mjestašce u zaljevu i odmah mi postaje jasno zbog čega je prva okrepna stanica već nakon dva i pol kilometra. Tih dva i pol kilometra trčanja je u potpunosti uzbrdo. Ok. Mogu ja to a i imam se čemu radovati "kad ispustim dušu"; voda, energetski napitak, naranče i banane. Jes, jes!

Hrabro u novu polumaratonsku avanturu

 Ulazimo u auto koji malo teže "potegne" uzbrdo, ali, to je samo mašina (nisu moje noge), njoj je teško potegnuti. Krećemo u brojenje tsunamija u "ispravnom pravcu". Prestajemo oko 10 sati, a ja, iz očaja, započinjem objašnjavati prijateljici kakvu logističku podršku očekujem za spašavanje iz ralja polumaratona jer mi postaje sve jasnije u što sam se uvalila. Nema veze. Idem hrabro u novu polumaratonsku pustolovinu.

 U srijedu ujutro na dan utrke, u jeku posljednjih priprema, shvatim da su mi tajice koje sam prije dva tjedna pripremila za polumaraton jer su mi baš bile idealne, prevelike i klize mi na struku. Eto ti sad proteinske dijete. (Tako je to kad slušaš sinove, nuticionističko – sportske stručnjake). Ali drugog izbora nemam. Oblačim ih s idejom kako ću cijelu utrku paziti da ih ne izgubim. Uzimam potrebne stvari i krećem. Prošetam do rive gdje se već skupilo ponešto natjecatelja. Uz nešto korisnih informacija i podržavajućeg govora od strane organizatora, krećemo na brod koji će nas odvesti na start. Atmosfera na brodu je vesela, pjeva se i pleše, a ja čuvam snagu. Oni koji pjevaju i plešu nose trofeje (majice i torbe) s logom nekih istrčanih maratona (ne polu, cijelih maratona) i imaju snage. Pomislim: "kad budem velika" i ja ću ovako. ☺

 Stižemo na odredište i svi pojurimo s ciljem zagrijavanja do wc-a, za svaki slučaj prije utrke. Uspjela sam biti prva na odredištu. Mala pobjeda, ali veseli. Na startu zadnje obavijesti i utrka počinje. Od početne grupe i mase ljudi na prvu okrepnu stanicu nakon onih dolazimo pojedinačno ili u paru. Tu staza malo zadržava nadmorsku visinu, pa razmišljam da li mi je sve na broju.

 Ček lista: srce – radi+, pluća – dišu+, startni broj – leprša - (nije dobro, potrgala se donja pribadača, da stanem i popravljam? Ako stanem neću se više pokrenuti! Nema stajanja. A i tko će doći po mene, tako rano, moja "logistika" još spava. Moram trčati dalje.), "čekiranje" dalje: kapa – na glavi+, slušalice u ušima+, glazba – svira+, mobitel lupa po kuku u torbici+, tajice+ (čekaj, vrati se; tajice +; ne klize. Zašto tajice ne klize? Zbog jedne pojedene banane? Nemoj stati. Trči i razmišljaj. Zašto tajice ne klize? Zašto?... Zato jer se od silnog znoja koji sam prolila penjući se dva i pol kilometra sve zalijepilo za mene.). Kakva sreća u nesreći… I tako se start utrke priključio pozitivnim doživljajima ovog polumaratona jer da nije bio tako intenzivan ja bih još uvijek bila u strahu da ne izgubim tajice, sad više tih briga nemam. Jeeeee!

Fatamorgana na putu?

 Ali, veselje traje kratko. Počeo mi curiti nos, a maramice u torbici koja se izgubila i više nije na boku nego na leđima, točnije na trećem trtičnom kralješku koji neumorno lupa. Zaključak: maramica je nedostižna. Ali, vidi, uz cestu navijači i među njima mlada majka s dvoje male djece. Gdje ima djece ima i papirnatih maramica. Viknem glasno da molim maramice, a ona u auto po njih ali ja ne smijem stati jer ako stanem… I tako trčim dalje razmišljajući o rukav – opcijama za svoj nos, kad čujem netko brzo trči iza mene. Pitam se tko još ima toliko snage, a kad ono mlada majka s paketićem od četiri maramice. Super! Zahvalim se i trčim dalje. Trčeći obavim što treba i sada ne znam što ću s preostalih par maramica. Zakačim ih za rub tajica onako u trku.

 Ispred mene jedna trkačica i brzo uviđam da je njen ritam trčanja taman kao moj i da nemam snage biti brža, ali ako ostanem iza stalno ću paziti da se ne spletemo nogama, pa joj se približim i pristojno pitam da li je u redu da trčimo jedna pokraj druge barem za sada. Ona pristaje i tako nastavimo trku. Malo časkamo, malo komentiramo prekrasne Lunjske maslinike na početku, a kasnije pogled na more koje nas okružuje jer na sreću, toliko smo visoko da sve to možemo vidjeti. Zar to nije divno?

 Nogu pred nogu, ali uspješno i uporno svladavamo tsunamije i jurimo u galopu s njihovim vrhova prema podnožju, pa još, i još, i još… Vidi odašiljač pokraj nas. Zbilja smo visoko. Osim u pogledu uživamo i u mirisima mediteranske makije i naravno u mirisima neizostavnih paških ovaca koje nas lijeno promatraju. Tko zna što misle o nama?

 Iz jednog podnožja "tsunamija" ugledam na vrhu ceste crkvu i kažem to svojoj supatnici. Zapnemo trčeći uzbrdo, jer to je kao zadnji veliki uspon, ali na vrhu crkve nema. Supatnica me u čudu gleda i pita: Fatamorgana? Nasmijem se, trčim dalje i razmišljam o kategorijama procjene abnormalnog ponašanja: statistička rijetkost (tko se normalan s 46 godina počne baviti trčanjem), kršenje normi (žena u mojim godinama trebala bi lagano šetati), osobna patnja (patim se i to još po vlastitom izboru), teškoće u funkcioniranju (bez najmanje tri treninga tjedno zbilja loše funkcioniram) i neočekivanost (tko je očekivao da ću početi trčati polumaratone? – nitko, osim mene). Sve u svemu, kriteriji su zadovoljeni, a sad još i haluciniram… Zapravo, ja sam prava sretnica što ovaj polumaraton nije na Ugljanu ili na Rabu, tko zna gdje bi ga završila ☺. Nasmijem se sama sebi i samo trčim dalje. Noge rade svoj posao, mozak također, sve je dobro usklađena cjelina.

Još samo malo do cilja, samo malo...

 U nekom trenutku, moja supatnica zajaukne i krene se previjati. Stanem i ja. Pitam kako mogu pomoći. Zbilja brinem za nju (vidim da je stvarno boli) i za sebe (Stala sam… nije dobro… Tko će me opet natjerati da trčim? Stajanje = odustajanje… Gotova sam…). Ali, nakon par hodajućih koraka, ona se oporavlja i krene trčati dalje, a ja mislim: bole me stopala, koljena će mi prsnuti, u glavi mi zuji, žedna sam, gladna sam, a imam i drugih potreba, a moja supatnica se pati sasvim sigurno po svim navedenim točkama i još ima grčeve, ali žena trči. Ako može ona, mogu i ja. I… Krenem trčati dalje. Nas dvije opet jedna uz drugu. Trčimo…

 U nekom trenutku osjetim nešto u prednjem dijelu tajica. Gruda nečega. Što bi to moglo biti? Odakle je dospjelo u moje tajice? Da izvadim to? Da pustim supatnicu malo naprijed, pa pogledam o čemu se radi da ne preplašim ženu istražujući unutrašnjost svojih tajica? Trčim i pitam se, a onda hrabro zavučem ruku i - eto viška papirnatih maramica s trećeg kilometra! Pretvorile su se u vlažne (mokre) papirnate maramice na šesnaestom kilometru. Kojeg li olakšanja! To su samo papirnate maramice. Što sad? To je biorazgradiv otpad - što je već napola dokazano - ali, ne mogu ga samo tako baciti uz cestu.

 Nosim ga u ruci do posljednje okrepne stanice i tamo ga usputno, dok trčim, odložim na stol i uzimam jednu krišku naranče. Da znate, tako sočnu, slatko - kiselu krišku naranče u životu nisam jela. Nisam više niti gladna, niti žedna, i znam da još mogu istrčati ovih tri i pol kilometra onako usput. Nisam sigurna je li to učinak naranče ili trkače euforije, ali javlja mi se (neutemeljen) optimizam u mojoj glavi i kaže da je cilj nadohvat ruke, pardon, noge. Spuštamo se prema Novalji i lagani vjetrić tako godi dok inercija gura noge. Dolazimo na zadnji kilometar ravne novaljske šetnice koji vodi do cilja i čisto mi nedostaju "valovi". Ne znam više trčati ravnom cestom. Ali, mogu ja to.

 Istrčim tako svoj drugi polumaraton u, za mene, rekordnom vremenu, što ima za posljedicu to da mojih navijača i logističke podrške nema na cilju - jer me još nisu očekivali. Svejedno sam euforična i presretna, i već planiram slijedeći trkaći izazov jer sigurna sam da ako sam istrčala ovaj lunjsko – novaljsko – valoviti polumaraton, mogu istrčati sve što poželim.

Eleonora Glavina